1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
DruštvoSrbija

Zločini bez pouke: masovna ubojstva nisu promijenila Srbiju

3. svibnja 2024

Dva amoka u dva dana - prije godinu dana je izgledalo kao da su zločini u osnovnoj školi i mladenovačkim selima prenuli cijelo društvo. Ali, u proteklih godinu dana nanizane su samo propuštene šanse. Kako se to dogodilo?

https://p.dw.com/p/4fPjg
Svijeće za ubijene učenike na zidu oko osnovne škole "Vladislav Ribnikar" u Beogradu (7.5.2023.)
Svijeće za ubijene učenike na zidu oko osnovne škole "Vladislav Ribnikar" u Beogradu (7.5.2023.)Foto: Jelena Djukic Pejic/DW

Te srijede se u Beogradu hodalo tiho i uzdisalo glasno. Pred osnovnom školom "Vladislav Ribnikar" tiskali su se novinari, ubrzo i ljudi koji su došli oprostiti se od žrtava. Dva dana kasnije, oko škole je bilo more rastopljenog voska i svaki pedalj ograde bio je načičkan cvjetovima bijelih latica i plišanim igračkama: zemlja, koja je već bila u šoku, doživjela je još jedan potres: masovno ubojstvo u Malom Orašju i Duboni.

Crna bilanca dva incidenta u dva dana iznosio je devetnaest mrtvih, uglavnom djece i mladih.

"Amok" je malajska riječ koja označava da je nekoga obuzeo duh zlog tigra. Danas se koristi za opisivanje ubilačkih pohoda bez posebnog biranja žrtava, bez političkih motiva. Onih gdje je najteže odgovoriti na pitanje "zašto".

U Srbiji su slučajevi amoka relativno rijetki. Ovakvi nisu zabilježeni nikada ranije. Dječak ubojica iz "Ribnikara" čak je upisan kao najsmrtonosniji ubojica mlađi od 14 godina na svijetu.

Propuštene šanse

Godinu dana kasnije, život je otišao dalje. Ali, kako? Psihologinja Tamara Džamonja Ignjatović, koja je izbliza pratila slučajeve, kaže da je „normalno, ljudski i potrebno“ da život ide dalje i poslije velikih tragedija. Ali, da prije toga treba odraditi domaće zadatke.

Ruže i plišani medvjedići na ogradi oko "Ribnikara"
Ruže i plišani medvjedići na ogradi oko "Ribnikara" (4.5.2023.)Foto: Antonio Bronic/REUTERS

„Tragedija nas je uzdrmala i zbunila, a onda se krenulo u nastavak života koji nije organiziran“, kaže ona za DW. „Ako želimo korak naprijed, onda se moramo dobro postaviti u odnosu na ono što se dešava. Treba planirati sljedeći korak kako bi žrtve bile uvažene, a ostali se osećali sigurno. Ti temelji nisu bili dovoljno čvrsti.“

Ona priča i o institucijama koje nisu bile spremne na ovakve situacije. U danu pokolja u „Ribnikaru“ pred novinare je stupio predsednik Aleksandar Vučić sa već otkucanim „spiskom mjera“. Nedavno je Beogradski centar za ljudska prava u jednoj analizi našao da je jedina uspješna mjera bilo razoružavanje građana – tragedije su neke navele da ponovo promisle da li im u kući trebaju ilegalni pištolj ili puška.

U škole su poslani policajci. Prvo je brzopleto odlučeno da se i djeca u „Ribnikaru“ vrate u školske klupe, a potom da se školska godina najednom prekine ranije – za sve škole. Po vlastitom priznanju, tu odluku je donijeo Vučić, pogođen razgovorom s roditeljima koji su izgubili djecu u „Ribnikaru“.

Džamonja Ignjatović kaže da je petljanje predsjednika u mjere vodilo sudaru sa stručnim preporukama. „A kad on već donese odluku, onda svi drugi ne mogu ništa“, kaže ova profesorica Filozofskog fakulteta.

Kako za DW kaže Dejan Ilić, urednik „Fabrike knjiga“ i autor Peščanika, tragedija je naravno i ljude na vlasti potresla na ljudskom nivou i nikako se vlasti nisu mogle kriviti direktno. „Ali, oni naprosto imaju svoje prioritete“, priča Ilić. „Meni izgleda da je jedina pomisao režima bila kako da to ne utiče na njih i kako da izbjegnu odgovornost. Tako se problem gura pod tepih.“

Politika uvijek i svuda

Jedina politička posljedica zločina bila je ostavka tadašnjeg ministra obrazovanja Branka Ružića. On je prethodno optužio „zapadne vrijednosti“ i video-igre za zločin u školi. Drugi su tvrdili da je kriva atmosfera u kojoj je recimo moguć mural posvećen zločincu Ratku Mladiću nedaleko od škole Vračaru.

Opozicija je tražila ostavku ministra policije i drugih. Vlast je odapela po kritičarima svom silom, optužujući ih da su „hijene“ koje se raduju nesreći jer štrpkaju političke poene.

Samo dva dana od „Ribnikara“ i dok su još stizale vijesti iz mladenovačkih sela, novinar Momir Turudić je za DW izjavio: „Umjesto da tiho tugujemo, vidimo agresiju i da se opet igraju političke igrice. U ovoj atmosferi moglo se gotovo predvidjeti da će neki upregnuti tragedije u političke svrhe.“

Policija pred školom u Nišu
Policija pred školama (Niš, 9.5.2023.)Foto: Jelena Djukic Pejic/DW

Prvi protesti koji će prerasti u „Srbiju protiv nasilja“ bili su tihi, kao litije. Nekolioko tjedana kasnije iz toga su izrasle najmasovnije demonstracije u Srbiji još odvremena demonstracija protiv Miloševića.

Zašto prosvjeduje, pitao je tada reporter DW-a jednu trudnicu na beogradskim ulicama. Jer je sve zakazalo, rekla je. „Sve. Pravosuđe. Suosjećajnost. Sve. Nešto moramo konačno učiniti.“

Osjećaj da se nešto mora uraditi formuliran je u nekoliko zahtijeva. Osim sjmena ministara i šefa Sigurnosni-informativne agencije (BIA), tražile su se i smjene na javnom servisu, u Regulacijskom tijelu za elektroničke medije (REM), oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama Hepi i Pinku, zabrana rijaliti programa. Svi zahtijevi su ignorirani.

Roditelji Ane Božović, jedne od žrtava iz „Ribnikara“, takošer imaju dojam da su stvari gurnute pod tepih. Kako su u prosincu ispričali za nedjeljnik „Vreme“, veću odgovornost vide na vlasti, ali prigovaraju i opoziciji što pokušava da ih „uvuče“ u političku priču.

„Moj glavni dojam je da su 3. svibnja svi povikali samo 'ne, ja nisam kriv'. Svi su odlučili da je bolje držati se po strani, jer ako nam priđu, potvrdit će se nešto – ne znam ni ja što. Kao da su svi bježali od nas. Mi smo se našli u situaciji da izgubimo dijete. Dijete. U školi. I onda se prema nama svi ponašaju kao da smo neki, ne znam, neki 'šugavci', nitko vam ne želi prići“, rekla je tada Ninela Radičević, Anina majka.

Blame game

Iako to nitko nije direktno izgovorio, vlast se osjećala napadnutom i za same tragedije, kao da je ona povukla obarač. U skladu s tim, Vučić je krajem svibnja sazvao miting svoje Srpske napredne stranke SNS u Beogradu.

Bila je kiša i ljudi dovezeni autobusima brzo su se razbježali. Kritičari vlasti ocijenili su stvar kao apsurd – kontramiting protestima protiv nasilja.

Demonstracije na ulicama Beograda protiv nasilja u Srbiji - i protiv vlasti
Demonstracije protiv nasilja u Srbiji - i protiv vlasti (Beograd, 8.5.2023.)Foto: Zorana Jevtic/REUTERS

„Naravno da vlast nije direktno bila kriva za to što se desilo“, kaže Tamara Džamonja Ignjatović za DW. „Ali vlast čine institucije, a stanje u institucijama je posljedica te vlasti. Recimo, ako nemate dobro organizirano Ministarstvo obrazovanja, naravno da ono ne reagira kako treba.“

„Druga poruka vlasti je pak da znaju sve, da Vučić sve može i sve od njega zavisi, da ima sposobnost da donosi najteže odluke u najtežim trenucima. Kontrola, moć i skidanje odgovornosti – to jedno sa drugim ne ide. Ako hoćete apsolutnu moć, onda ste odgovorni za sve“, zaključuje naša sugovornica.

Potom se vlast vratila oprobanoj taktici – pustila je da se protesti ugase od sebe. Još jednom se pokazalo da nikakve šetnje ne traju vječno.

Upitan postoji li išta pozitivno u dešavanjima nakon dva amoka, Dejan Ilić bez oklijevanja kaže da je to reakcija ljudi. Izlazak na ulicu, formuliranje zahtjeva, političko jedinstvo opozicije (koje je potrajalo do prije nekoliko dana). „Pokazano je suosjećanje, spremnost da se nešto uradi. To su bili dobri znaci“, kaže Ilić.

On vlasti posebno krivi što su roditelji djece iz „Ribnikara“ do danas ostali podijeljeni oko toga da li u tu školu i tu zgradu treba ili ne treba ići, ili kako i gdje graditi memorijalni centar.

I što sad?

Godinu dana kasnije, maloljetni ubojica K. K. je u dječijoj Klinici za psihijatriju, a sprema se zakon koji bi omogućio da on možda i nikad ne izađe odande.

Njegovi roditelji su pred sudom, ocu prijeti dvanaest, a majci dvije godine zatvora.

Za dvadesetak dana počinje suđenje Urošu B. koji je ubijao po mladenovačkim selima. Kako je bio mlađi punoljetnik, prijeti mu najviše dvadeset godina zatvora. Isto toliko se traži za njegovog oca zbog držanja oružja u kući.

Pesimisti smatraju da će zatvorske kazne biti jedina posljedica amoka 3. i 4. svibnja 2023. godine. I da društvo nije ništa naučilo.

Kakve su uopće šanse za to bile? O tome Dejan Ilić zaključuje: „Da li smo imali ljude koji bi se znali nositi s tom situacijom? Jesmo. Da je do tih ljudi, šanse bi bile solidne. Ali pod ovim režimom, bile su nikakve.“ Ima, dodaje, psihološkog objašnjenja zašto se društva vraćaju u kolotečinu i zašto je tako lakše. „Ali, naša kolotečina je očajna. Trebalo je izaći iz nje.“